ПРЕНОСИМО - Мидхат Дедић о Дјевојкама са Неретве
Emina Beljajev, ,,majka’’ slavnog hora Djevojke sa Neretve
Djevojke sa Neretve iza sebe imaju 3000 koncerata u 400 gradova, preko 400 pjesama na repertoaru, brojne nagrade i 11 susreta kod Tita. Dolazak profesorice Emine Beljajev nakon 25 godina probudio je kod njenih nekadašnjih članica duboko vrelo najiskrenijih emocija.
„Mostarske kiše“ su imale Peru Zupca i Mišu Marića,a „Djevojke sa Neretve“ Sergeja i Eminu Beljajev. Potonje, konjičanske raspjevane djeve u najljepšoj mladalačkoj dobi, „prošarane“ pokojim dečkom: Davorom, Emilom i Draganom, proslavile su širom meridijana i paralela ne samo „kameni“ gradić ispod Prenja ušuškan na obalama pjesmom opjevane Neretve nego i „izgubljenu“ državu Josipa Broza, a kada su pred surove i jezovite dane rata sklopile svoja magična muzička krila kojima su mahale sa „krovova svijeta“ sa svojih 3000 koncerata „od Bjelimića i Čelebića do Moskve“ već tada su se pretplatile na muzičku vječnost.
Ako pitate ovu osobu koja ponešto i zna, da li su ništa manje slavne nego njihov sugrađanin, jugoslovenski „Evlija Ćelebija“, slikar i karikaturista Zuko Džumhur ili posljednji premijer raspadajuće države, takođe Konjičanin Ante Marković, Stari most sa šest kamenih lukova ili konjičko drvorezbarstvo kao dio evropske uneskoovske baštine, odgovor je kratak i jasan –da.
Pedeset i dvije su godine otkako su note i kajdanke bajkoliko okupirale djevojčice sa obale Neretve smrtno otrovane horskim pjesmama. I umrijeće, ako ih pitate, nostalgično osmjehnute sa notnim tekstom „Stan’ Neretvo, stani vodo“ na usnama. Dvadeset i devet od posljednjeg nastupa „Djevojaka …“ na Festivalu horova SFRJ u Sarajevu. Dvadeset i pet otkako su Konjic u vihoru rata napustili profesori Sergej i Emina Beljajev. Legendarni profesor umro je 2016. godine u New Yorku, a godinu kasnije u konjičkoj čaršiji okupile su se nekadašnje članice „Djevojaka sa Neretve“ da obilježe pola stoljeća od „zigotiranja“ najznačajnijeg muzičkog ukrasa ovog grada i jugoslovenske pastoralne insignije horskom pjevanju. I da se poklone sjenima pokojnog tvorca najpoznatijeg muzičkog brenda Titove Juge.
Polovinom juna ove godine na četvrte susrete nekadašnjih članica hora iz New Yorka je, nakon frtalj stoljeća “izgnanstva”, iako načetog zdravlja, stigla voljena muzička majka „Djevojaka sa Neretve“, profesorica Emina Beljajev. Dočekali su je kao kraljicu nekadašnji curetci, danas zrele žene sa karijerama i bake sa penzionerskim čekovima. Kao u filmskom žurnalu „proradila je hemija”, vratilo se neopisivo dragocjeno divno vrijeme odrastanja i sazrijevanja uz nenadmašne pedagoge Eminu i njenog pokojnog supruga Sergeja. Bila je to noć nad Neretvom ljepša od hiljadu noći, noć suza, pjesme, zagrljaja i smijeha, kako je ovaj susret opisala Mirjana Kapetanović, nekadašnja članica „Djevojaka …” , književnica i majka poznate rok pjevačice Irine Kapetanović.
Fočanska Edith Piaf
„Samo ih rodila nisam”, glasom koji je pokušavao suspregnuti suze kazala je Emina Beljajev gledajući svoje raspjevane cure. Za Al Jazeeru po prvi put je ispričala kako se daleke 1964/65. rodila ljubav polaznice fočanske učiteljske škole prema stastitom plavokosom profesoru muzike koji je u Foči vodio tamburaški i zabavni orkestar i vježbao solo pjevanje.
„Te ’65. završavala se škola, rastajali smo se sa orkestrom. Profesor Sergej koji mi je već bio “u venama” rekao mi je „dobio sam radno mjesto u Sanskom Mostu, hoćeš li sa mnom”. Bila je to obostrana ljubav po onoj narodnoj „hoćeš li me hušo, hoću te dušo”, prisjetila se sa osmijehom Emina Beljajev. Tako se prelijepa fočanska cura, mlada učiteljica, „ukrala” i sa svojim izabranikom krenula na bračno putovanje do grada na Sani. Prašnjavi put od Foče do Sanskog Mosta prešli su na motociklu NSU u koga je bio ugrađen Wankelov motor sa unutarnjim sagorijevanjem. Sergej je obožavao motore i automobile, a vremenom se zaljubio u Neretvu i postao strastveni ribič. Sanski Most je bio jednogodišnja epizoda, zvijezde su odredile sudbinu bračnog para Beljajev.
„Sergej je imao dobrog druga, profesora na Filozofskom u Sarajevu, predavao je španski i francuski i svake subote dolazio rodbini u Konjic. Jednoga dana poslao je depešu “ima radno mjesto, ti voliš Konjic, javi se”. U početku je bilo problema, oni „iz komiteta” nisu razumjeli Sergejevu viziju, koji je odmah stavio oglas za hor, orkestar i harmoniku. Konjic je i tada bio na visokom kulturnom i umjetničkom nivou, roditelji su voljeli da im djeca uče. Sergej je doživio klasično “ribanje” od “drugova” po neupitnom šablonu kolektivističkog partizma “ to mi trebamo odlučiti, a ne vi, mi smo vas zvali da radite,a ne da koješta smišljate”… Uglavnom, formirali smo odbor građana, visokoobrazovanih ljudi iz preduzeća “Igman” i kulturnih radnika iz opštine i tako je krenulo”, podsjetila je Emina Beljajev na početke . Emina i Sergej bili su lijepi, mladi, puni elana. Nekadašnja članica hora Dženana Buturović mladu Eminu Beljajev opisala je kao bosansku Edith Piaf, ne u smislu privatnog i profesionalnog života punog drame kakvog je živjela legendarna francuska šansonjerka, nego po fizičkom izgledu. Sav Konjic se tih godina okretao za omalenom ljepoticom iz Foče ludo zaljubljenoj u svog Sergeja, a ona će pola stoljeća kasnije, 15 juna 2019. godine na susretu sa svojim curama priznati kako se rodila kao Bosanka, ali je zahvaljujući ljubavi prema Konjicu sada ponosna Hercegovka.
Za pokojnog supruga Emina kaže da je pored muzičkog i pedagoškog znanja bio još bolji menadžer, organizator, a njihova prednost u radu bila je činjenica da su bili “iz jedne kuće”, timski radili, bez saplitanja, bezgranično odani muzici.
Ostalo je povijest – više od 3000 koncerata u preko 400 gradova od čega više od 100 u inostranstvu, preko 400 pjesama na repertoaru, brojne nagrade, 11 susreta kod Tita…
Prvi put smo drugu Titu pjevali u Bugojnu 1972. godine nakon lova, stigla je depeša iz Sarajeva, a u Bugojnu su Hamdija Pozderac i Branko Mikulić pričali Titu o „Djevojkama…”. Kroz 10 dana opet smo, ali u Beogradu bili kod njega kada je dolazio Leonid Brežnjev. Tito je čak izdiktirao neke pjesme, onu o tvornici u našem gradu koja je u muzičkom smislu bila pjesmica, pjesmičuljak, ali ima dublje značenje za Konjic, jednu o Kozari i, kako je rekao, jednu rusku… mi smo se odlučili za „Darožku Toronaju”, tužnu pjesmu o ruskim ženama koje su sa djecom u naručju krenule u Sibir da posjete muževe u najsurovijim logorima tadašnjeg Gulaga… ”Darožku” danas pjevaju članice konjičke grupe „Rezonansa” kojima sam iz New Yorka poslala notni tekst i raspisala note po glasovima, kaže profesorica Beljajev.
Potom tiho pripovijeda o posljednjim danima supruga, uznapredovalom šećeru, bolnici…kao da sriče tegobne riječi sa stećka “voljeh ga više od sebe, a kad on zamre, zamre sa njim i srce moje”.
“Bio je na injekcijama, a kad više ni to nije mogao, jednoga dana je doživio kolaps, otkazali su bubrezi, u bolnici je prikopčan na mašinu za disanje, nije mogao da govori, samo je spavao. I tako se ugasio, tiho, moj Sergej… možda je tako i bolje. Mi (ona i kćerke) nismo osjećali da se patio…”
Konjic sada ima Ulicu Djevojaka sa Neretve
Dolazak profesorice Emine Beljajev iz New Yorka nakon 25 godina probudio je kod njenih nekadašnjih članica duboko vrelo najiskrenijih emocija. Godine neviđenja pretvorile su dugomaštani susret u neopisivu bajku čijeg opisivanja bi se klonio i mnogo spretniji autor. Emina će priznati kako je spremajući se za “dolazak kući” za sedam dana osijedila.
„Kad sam vidjela koliko ih je došlo i odakle, specijalno za ovaj dan… to je ludo, ja to moram da cijenim, više nego sve dijamante, safire, rubine i smaragde svijeta! Zaplakala sam, neizmjerno sretna, iako mi je moja Sonja (nekadašnja članica hora koja živi u New Yorku) “zaprijetila” da ne smijem, to je bilo jače od mene.
A onda ti njeni “pilići” te čarobne noći u konjičkom “Konaku”, poput ludih zavjerenika, sve te Mirjane, Nadire, Aide, Elze, Sanje,Edine, Svetlane, Milade, Suade, Vesne, Dženane, Azre, Ismije… dok u njima srca kucaju vezane za nekadašnje divno doba sa Beljajevima, kroz pjesme i putovanja, svakim gestom, mimikom i pokretom pokazivale su pravu sliku o sebi- velika muzička porodica i pola stoljeća kasnije čuva “vječito zelene “ uspomene na proslavljeni i neprevaziđeni muzički simbol jednog prohujalog vremena .
“Pogledaj ovog “mog” Emila (Emil Bakoš, jedan od tri harmonikaša u horu “Djevojke sa Neretve”), bio je, evo, ovolišni, njega je tata za ruku dovodio i sjedio i čekao da se završi proba. Kada bi došao slijedeći čas Emil bi naučio sve što sam mu zadala, naglancao sve; pitala bih ga ‘hajde priznaj, koliko si učio, ne smiješ lagati’, a mali Emil bi mi govorio ‘znate, meni je tata odredio koliko minuta trebam vježbati, ali kad on dođe sposla, on meni ne vjeruje i kaže, hajde sjedi da ja to čujem” prisjetila se, osmjehnuta, profesorica Beljajev Emilovog muzičkog odrastanja.
Dolazak konjičke muzičke heroine u svoj grad nakon 25 godina poklopio se sa Danom općine i epilogom ranije incijative da proslavljeni hor dobije svoju ulicu. Općinsko vijeće “nije imalo kud” pritisnuto izvan svake razumne sumnje neoborivim argumentima poslaganim poput neretvljanske sedre, u slavnim godinama hora – ulica u kojoj se nalazi konjički Dom kulture, gdje su držale probe nekadašnje članice od 2019. godine nosi ime Ulica Djevojaka sa Neretve. To je i službeni, zakašnjeli, ali drag srcu i duši, omaž muzičkim entuzijastima malog ponosnog Konjica. Kolektivno priznanje za životno djelo bračnog para Beljajev i njihovih Djevojaka.
Profesorica Emina Beljajev će u vrijeme dok ovaj tekst bude na stranicama Al Jazeere boraviti u Igalu, a onda će se vratiti svom drugom domu u New Yorku. Inficirana totalnom ljubavi prema Konjicu i svojim curama, kroz suz je rekla “samo Bog zna kako ću otići”. Time ne prestaje bajka o “Djevojkama sa Neretve”, u planu je rad na fotomonografiji u kojoj će biti “sabrana djela” neponovljivih “Djevojaka…” i njenih osnivača, Sergeja i Emine Beljajev. Ne prestaju ni njihova okupljanja. Priča o muzičkim zavjerenicima započeta u “državi bravara” kada je decenijama gorjela poput buktinje “patološkom” ljubavlju “Djevojaka…”, tih vjernika prave vjere muzičke, ni pola stoljeća kasnije nije postala ugarak. Dobro, mnogi su dani odbrojani, mnoge su noći potrošene,ali još nema dima na zgarištu, a to je nešto. Takva družina zaslužuje da ih poštuje i pominje i ovo vrijeme i poneka, svim time uznemirena novinarska duša. Jer i kosti kamenog gradića podno Prenja uz zelene virove Narone, Narente, Neretve sanjaće svoje “Djevojke…” u nekim drugim vremenima, haj’mo barem vjerovati u to.
Piše: Midhat Dedić
Izvor: Al Jazeera